„Novi“ Evlija: autograf „Putopisa“

 

Prof. dr. sc. Nenad Moačanin
Dr. sc. Kornelija Jurin Starčević
Odsjek za povijest
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

„Novi“ Evlija: autograf „Putopisa“*

Sažetak

Osmanski putopisac Evlija Čelebi (punim imenom Evliyâ Çelebi bin Derviş Mehemmed Zillî) poznati je putnik iz 17. stoljeća koji je proveo više od četrdeset godina putujući diljem Osmanskog Carstva i izvan njegovih granica. Svoja brojna putovanja detaljno je opisao u deset opsežnih svezaka u djelu koje je naslovio Seyahatnâme. To je djelo primarno utemeljeno na svjedočanstvu autora, odnosno na događajima i iskustvima koje je Evlija doživio tijekom svojih dugogodišnjih putovanja. Iako se u znanstvenim krugovima još uvijek raspravlja o autentičnosti nekih epizoda koje je Evlija opisao (dvojbeno je da je posjetio Nizozemsku i Španjolsku) i premda je očigledno da su neki podatci utemeljeni na izvorima koje su napisali raniji osmanski kroničari i historiografi (primjerice Ibrahim Pečevija, Mehmed Ašik), posljednjih nekoliko godina Evlijino djelo sve više dobiva na relevantnosti. Većina suvremenih osmanista povjesničara, ali i znanstvenika drugih disciplina poput filologa, koji su proučavali Evlijino djelo na temelju autografa, prepoznali su Seyahatnâme kao pouzdan povijesni izvor koji uz pravilnu metodologiju nudi objektivna i višestruko korisna saznanja. Stoga ne čudi da je Evlija Čelebi danas vjerojatno najcitiraniji osmanski autor u svjetskoj historiografiji. No nije uvijek bilo tako. Sve donedavno su ocjene o njegovoj pouzdanosti bile vrlo oprečne. Dio znanstvenika smatrao je da je Evlijino djelo riznica dragocjenih informacija, a dio ga je odbacivao kao zbirku izmišljenih priča. Cilj ovog rada je naznačiti put za komparativnu analizu „Putopisa“ odnosno Šabanovićevog prijevoda Seyahatnâme i V., VI. i VII. sveska autografa kako bi se na temelju preliminarnog istraživanja nekolicine odabranih primjera („štihproba“) utvrdio raspon razlika, provjerila vjerodostojnost nekih Evlijinih svjedočanstava i pridonijelo procjeni pouzdanosti Seyahatnâme kao izvora za povijest hrvatskih zemalja i susjednih regija.

___________________________________________________________________

*Ovaj je tekst nastao u okviru predradnji za realizaciju projekta „Evliya Chelebi and Croats“ koji financira Hrvatska zaklada za znanost. Objavljen je u časopisu Književna Smotra, XLVI/2014 broj 173 (3), Zagreb 2014., 77 – 90.

Ukratko o Evliji

Biografski podatci o Evliji Čelebiju (1611. Istanbul – 1683/4.?), njegovu podrijetlu, obitelji, obrazovanju i privatnom životu vrlo su oskudni i mogu se doznati jedino iz onoga što je sam rekao o sebi u vlastitom djelu jer do sada nisu pronađene reference o Evliji u bilo kojem drugom onodobnom izvoru. Potjecao je iz situirane turske obitelji koja je imala dobre prijateljske i rodbinske veze na Porti. Otac mu je bio starješina zlatara na sultanskome dvoru, a majka Kavkaskinja bila je u srodstvu s nekolicinom utjecajnih osoba u Carstvu (primjerice s bosanskim beglerbegom Melek Ahmed-pašom) kojima će se Evlija kasnije pridružiti kao pratnja na pohodima. Tijekom djetinjstva i mladosti stekao je dobro obrazovanje u poznavanju islamskih znanosti i vjerske tradicije te osmanske umjetnosti. Pohađao je nižu (mekteb) i višu (medresu) islamsku školu te je izučio za hafiza, imama i mujezina. Lijepim i melodioznim glasom znao je recitirati cijeli Kur’an napamet te se po tim postignućima mogao svrstati u nižu ulemu. Svladao je pjevanje i umijeće kaligrafije. Dvije se godine školovao i kao paž u sultanskoj palači, nakon čega je postao spahija.[1] Svestrano obrazovanje priskrbilo mu je nadimak „čelebi“, što je bila konvencionalna titula za školovane i sofisticirane ljude u Carstvu onoga doba.[2] Usprkos postignutom obrazovanju, Evlija nije imao ambicije za nastavak karijere u državnoj službi nego se radije 1640. godine zaputio na svoje prvo putovanje u grad Bursu na zapadu Anadolije. Od tada je sljedećih četrdesetak godina proveo na gotovo neprekidnim putovanjima tijekom kojih je stekao bogato životno iskustvo i praktična znanja, koja su nadopunjavala skolastičko obrazovanje. Postao je „profesionalni putnik“ polazeći uglavnom kao pratnja osmanskih provincijskih dostojanstvenika poput beglerbegova kojima je bio povjerenik, tajnik, glasnik i prijatelj. Ponekad je obavljao dužnost popisivača i poreznika, a ponekad imama i mujezina na vojnim pohodima. Nije se libio niti priključivati odredima osmanskih krajiških ratnika koji su provaljivali na protivnički teritorij radi pljačke. Znao je obavljati i posredničke, pregovaračke i diplomatske aktivnosti. Tako je obišao gotovo svaki kutak prostranoga Carstva, ali i dobar dio susjednih zemalja Habsburške Monarhije i Mletačke Republike. Znanstvenici koji su proučavali Evlijin život i osobnost opisuju ga kao vrlo osebujnu ličnost, koju su krasile bistrina uma i pronicljivost, radoznalost i duhovitost, sposobnost zapažanja i dosjetljivost, kao i nevjerojatan interes za svijet koji ga je okruživao.[3] Osobito je volio proučavati povijest, kulturu i jezike naroda i krajeva s kojima je dolazio u dodir. Cijeli svoj životni vijek ostao je svjetski putnik koji se vjerojatno nikada nije oženio niti ostavio potomstvo iza sebe.[4] Vrijedi navesti njegov komentar na temu uzajamnog napadanja i haranja na osmansko-hrvatskom pograničnom prostoru, koji i danas zvuči nevjerojatno moderno, štoviše „filozofski“, a koji govori mnogo o njegovoj individualnosti: „svijet je maskenbal“ (bir eğlence maskara dünyâdır).[5]

Godine 2011., na 400. godišnjicu Evlijinog rođenja, UNESCO ga je proglasio „čovjekom godine“, a Europsko vijeće „jednom od 20 osoba koje čovječanstvu u 21. stoljeću pokazuju put“.[6] Te su se godine diljem svijeta održavale različite svečanosti i skupovi posvećeni proučavanju života i djela ovog velikog svjetskog putopisca. Jedan od navedenih znanstvenih skupova, na kojem je bilo i turkologa iz Hrvatske, održao se od 26. do 30. rujna 2011. godine u tri turska grada istovremeno – u Istanbulu, Kütahyi i Bursi, odnosno u gradovima koji se simbolički vežu uz Evlijino djetinjstvo, podrijetlo predaka i prvo putovanje.[7]

Interes za Evlijino djelo

Pozornost svjetske znanstvene javnosti na djelo Seyahatnâme prvi je skrenuo osmanist Joseph von Hammer Purgstall koji je u svojoj opsežnoj povijesti Osmanskog Carstva objavljenoj 1815. godine koristio podatke iz prva dva sveska koja je pronašao. Kasnije je objavio i detaljne sažetke tih svezaka na engleski jezik.[8] Dugo nakon toga Evlijino djelo nije izazvalo gotovo nikakav interes znanstvenika izuzev što je 1889. godine Šemsuddin Sami-beg u svom historijsko-geografskom leksikonu napisao kratku bilješku o piscu.[9]

Krajem 19. stoljeća u Pertev-pašinoj biblioteci u derviškoj tekiji Selimiji u Uskudaru pronađeno je svih deset svezaka Evlijinog djela. Nakon prijedloga uglednog turskog pisca i povjesničara Necipa Asıma da se to djelo učini dostupnim publici u Carstvu, započelo se s tiskanjem Seyahatnâme u okviru časopisa İkdam Gazetesi koji je izlazio u Istanbulu. Prva četiri sveska objavljena su 1896./97. godine, peti svezak 1897./98., a šesti 1900. godine.[10] Objavljivanje se odvijalo u vrijeme autokratskog režima sultana Abdulhamida II (1876.-1909.) koji je gorljivo nastojao na kulturnoj modernizaciji Carstva i tijekom čije vladavine je znatno povećano tiskanje knjiga i novina. No tada je na snazi bila oštra cenzura kojoj je podvrgnut i Evlijin rukopis iz kojeg su izbačeni, iz perspektive ondašnje sultanske vlasti svi nepoćudni sadržaji (uglavnom negativna proročanstva o osmanskoj dinastiji).

Zbog nepovoljnih političkih okolnosti i ratnih zbivanja u I. svjetskom ratu (1914.-1918.) i ratu za tursku nezavisnost (1918.-1923.), s objavljivanjem ostalih svezaka se stalo na duže vrijeme. S tim je poslom nastavilo tek Tursko historijsko društvo (Türk Tarih Kurumu) i Ministarstvo prosvjete (Ma’arif Vekaleti) Republike Turske, tako da su sedmi i osmi svezak svjetlo dana ugledali 1928. godine, deveti 1935., a deseti posljednji svezak tri godine kasnije.[11] Najveći dio Evlijina rukopisa tiskan je na osmanskom turskom jeziku i arabičkom pismu, osim posljednja dva sveska koji su objavljeni u latiničkom transkriptu. Jedan primjerak te tiskane verzije dostupan je i u Orijentalnoj zbirci Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti u Zagrebu.

Nakon objavljivanja prvih svezaka u Istanbulu, Seyahatnâme postaje predmet proučavanja osmanista i turkologa diljem Europe. Gotovo istovremeno se javlja i interes u zemljama u regiji jer je uočeno da se u djelu iznimno mnogo piše o Bosni, Mađarskoj, Srbiji, Hrvatskoj i Bugarskoj. Već oko 1900. godine pojedini odlomci Seyahatnâme počinju se prevoditi na južnoslavenske jezike te su tako tijekom desetljeća brojni autori više ili manje uspješno preveli i objavili pojedine ulomke (P. Jazvo, D. Čohadžić, S. F. Kemura, J. Radonić, M. R. Delić, G. Elezović, F. Spaho, A. Šopov). Neki od prevoditelja su prevodili izravno s osmanskog predloška, a neki pak s nekog drugog jezika na koje je Evlijino djelo u međuvremenu bilo prevedeno (primjerice, s mađarskoga). [12] No, sve su to bili vrlo kratki ulomci čija izdanja uglavnom nisu zadovoljavala kriterije objavljivanja građe na znanstveno prihvatljiv način. Tek je prijevod Hazima Šabanovića, uglednog bosansko-hercegovačkog orijentaliste, ispunio te kriterije. Godine 1954. u izdanju nakladničkog poduzeća „Svjetlost“ iz Sarajeva objavljena je prva knjiga odabranih dijelova Seyahatname na 290 stranica pod naslovom „Putopis: Odlomci o jugoslovenskim zemljama“. Godine 1957. objavljena je druga knjiga na 268 strana. Iste je godine objavljeno i drugo dopunjeno izdanje prve knjige. Kao što naslov govori, Šabanović je odlučio prevesti i objaviti sve one dijelove iz V., VI., VII. i VIII. sveska u kojima Evlija opisuje svoje kretanje po zemljama koje su u vrijeme kad je Šabanović prevodio navedeno djelo bile sastavnice FNR / SFR Jugoslavije. Godine 1967. u izdanju istog izdavačkog poduzeća objavljena je dopunjena i objedinjena verzija „Putopisa“ koja se sastoji od 682 strane s 10 dodatnih stranica, popraćena terminološkim komentarima, indeksom geografskih i topografskih naziva, indeksom ličnih imena i etničkih naziva. Drugo izdanje ove verzije objavljeno je 1973. godine na 705 strana, 1979. godine opet na 702 stranice, a četvrto ponovljeno izdanje 1996. godine u izdanju nakladničke kuće „Sarajevo – Publishing“ na 702 strane. S obzirom na brojna izdanja koja je doživjela knjiga „Putopis: odlomci o jugoslovenskim zemljama“, možemo ustvrditi da je interes čitalačke publike na prostorima bivše Jugoslavije za Evlijino djelo bio vrlo velik.

Seyahatnâme kao povijesni izvor

Ocjene o važnosti i pouzdanosti Seyahatnâme kao povijesnog izvora u svjetskoj su historiografiji vrlo kontroverzne, te se tako mogu iščitati sudovi koji ocjenjuju to djelo kao prvorazredan izvor za različite vrste istraživanja do onih koji ga odbacuju kao zbirku izmišljenih priča.[13] Primjerice, u turskoj historiografiji dugo vremena nije ga se tretiralo kao ozbiljno povijesno vrelo, a nije ga se posebno cijenilo niti kao književno djelo jer je svojom formom i jezičnim izričajem izlazio iz strogih kanona osmanske književnosti klasičnog doba.[14] Neki od razloga što je bio izvrgnut oštroj kritici i postao predmet potcjenjivanja su loš odabir ulomaka koji su se s osmanskoga prevodili na suvremeni turski jezik (uglavnom odlomci u kojima Evlija prenosi lokalne legende, snove, čudnovate zgode i izmišljenu tradiciju), kao i mali broj ozbiljnih znanstvenih studija koje su se bavile Evlijinim rukopisom.[15] Evlijina vjerodostojnost znatno je narušena i time što su u parcijalno tiskanim izdanjima iz rukopisa izbacivane formule i riječi kojima se autor ograđivao od podataka koje je prenosio iz drugog izvora, a da se nije osobno osvjedočio u njihovu utemeljenost.[16] Tek u posljednjem desetljeću, paralelno s procesom revalorizacije i reinterpretacije osmanskoga naslijeđa u Republici Turskoj, pokušava se iznova revalorizirati i Evlijin rukopis. Pri tom vodeću ulogu ima Tursko jezično društvo (Türk Dil Kurumu), krovna institucija za turski jezik, koja je izdala niz filoloških i lingvističkih studija tematski usmjerenih na analizu Evlijinog stila pisanja i izričaja te organizirala spomenuti skup o Evliji. Ta su istraživanja, dopunjena nekim ranijim proučavanjima, neosporno dokazala da je Evlija kao osoba s prirodnim darom za jezik, vlastiti pa donekle i za strane, više nego pouzdan izvor. [17]

Vrijednost Seyahatnâme kao povijesnog izvora u jugoslavenskoj je historiografiji također bila upitna. Neki povjesničari su osporavali dokumentarističku vrijednost djela i vjerodostojnost Evlije kao putopisca, uz navode da je sklon „pretjerivanju“, „izmišljanju“ i „fantaziranju“.  Osobito se to odnosilo na brojčane podatke za koje se često tvrdilo da su pretjerani (primjerice, broj vjerskih objekata u nekom gradu, stanovnika, mahala itd.). Također su mnogo skeptičnosti izazivali nepoznati toponimi, pogrešno zapisana osobna imena, netočni datumi, ne uvijek jasan itinerar, „magloviti“ opisi nekih zgoda i mjesta, pozivanje na zapadne kronike i autore itd. Zbog navedenih razloga brojne vrijedne spoznaje koje donosi „Putopis“ nisu bile dostatno korištene u jugoslavenskoj historiografiji nego su se odbacivale kao neistinite i pretjerane.[18] Generalni stav o Evliji mogao bi se svesti na ocjenu Fehima Spahe da je „Evlija Čelebija pisac pun fantazije, koji traži samo čudnovate stvari i pustolovine; njemu su često draže priče nego historijska predanja, pa u svojim prikazivanjima dosta puta i pretjera. Ako mu to odbacimo, njegovo je djelo prava riznica kulturno-historijskih, folklorističkih i zemljopisnih podataka“.[19] I sam je Šabanović u uvodnoj studiji „Putopisa“ jasno upozorio na prednosti i mane Seyahatnâme te se donekle ustezao od donošenja definitivnog suda o Evlijinoj pouzdanosti dok se pojedine obavijesti ne sravne s drugim relevantnim izvorima. Kao vrlo savjestan znanstvenik nastojao je provjeravati Evlijine navode kad god je to mogao i upozoravati na evidentne greške u njegovim kazivanjima. Neke neosporne nedostatke pripisivao je samom Evliji i njegovoj bujnoj mašti, a neke pak objektivnim okolnostima u kojima je nastajalo djelo i njegova tiskana verzija. Naime, Šabanović je odlomke Seyahatnâme koji se odnose na jugoslavenske krajeve prevodio na temelju istanbulskog izdanja koje je izlazilo od 1896/7. do 1938. godine. Iako vrsni orijentalist i osmanist, povremeno se nalazio u velikim mukama kako prevesti cenzuriran i nejasan tekst. Stoga je u uvodu „Putopisa“ napisao da u nekim slučajevima uopće nije bilo jasno što pojedina mjesta znače i da su se rečenice mogle shvatiti na više načina. Nadalje, istaknuo je nemarnost izdavača, ustvrdivši da izdanju na temelju kojeg je prevodio nedostaje savjesnost. Prema njegovu mišljenju, tiskano izdanje obiluje mnogim manama i krupnim nedostacima, tako da mi ne možemo uvijek znati koje mane i nedostatke djela moramo pripisati autoru, a koje izdavaču i drugim okolnostima. Prije svega tu se zapaža da je tekst samovoljno ispuštan bez ikakva obzira na važnost izbačenih mjesta za povezanost teksta. Osim toga, tu su jezik i stil na najnevjerojatniji način „korigirani i popravljani“, to jest na mnogim mjestima je Evlijin nešto arhaičan način izražavanja izmijenjen i modernizovan prema ukusu izdavača. Ima također vrlo mnogo štamparskih grešaka. Tu se nalaze oblici, riječi i izrazi koji ne postoje u turkologiji, a nastali su uslijed nepažljivog čitanja ili nerazumijevanja pri čitanju. Zbog svega toga, a naročito zbog samovoljnog izbacivanja teksta, prevođenje je na mnogim mjestima petog i šestog sveska bilo jako otežano, pa sam pri tom često morao pribjegavati vlastitoj interpretaciji tih mjesta.[20]

Autograf

Najvažnija činjenica koja je znatno izmijenila mišljenje znanstvenika o značaju Evlijinog djela kao relevantnog povijesnog izvora je otkriće autografa. Naime, osim rukopisa iz Pertev-pašine biblioteke, u Istanbulu je tijekom desetljeća pronađeno još nekoliko prijepisa Seyahatnâme. Između ostaloga, u paviljonima Bagdad i Revan palače Topkapi u Istanbulu pronađen je komplet za koji većina stručnjaka, poput primjerice Richarda Kreutela, smatra da se radi o izvornom Evlijinom rukopisu odnosno o autografu.[21] To je otkriće dovelo do odluke da se spomenuti rukopis transliterira i objavi kako bi bio pristupačniji znanstvenoj javnosti. Latinički transkript svih deset svezaka objavljivan je u Istanbulu u razdoblju od 1998. do 2007. godine u izdanju izdavačke kuće Yapı Kredi Yayınları pod naslovom Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi. Tako je stotinu godina nakon izdanja prvih nekoliko svezaka Seyahatnâme na temelju nepotpunog rukopisa iz Pertev-pašine biblioteke izdana Evlijina izvorna verzija na temelju rukopisa iz Bagdadskog (knjige I.-V., VII.-VIII.) i Revan paviljona (knjiga VI.). Knjige IX. i X. tiskane su na temelju kombinacije nekoliko rukopisa.[22] Na pripremi toga izdanja radili su turski i svjetski osmanisti (Y. Dağlı, S. A. Kahraman, İ. Sezgin, Z. Kurşun, R. Dankoff).

Kako su znanstvenici različitog profila počeli temeljitije i intenzivnije proučavati Evlijino djelo i objavljivati svoja istraživanja, tako su uočene ozbiljne razlike u rukopisu iz Pertev-pašine biblioteke u odnosu na autograf, te je postalo mnogo jasnije da su neke „pretjerane brojke“, „čudna imena“ i „nelogičnosti“ posljedica prepisivačkih i tiskarskih pogrešaka. Uz to, u autografu je pronađeno i posve novog materijala. Navedene razlike uvelike su potaknule proces revalorizacije i pridonijele promjeni mišljenja pojedinih stručnjaka o pouzdanosti Seyahatnâme kao povijesnog izvora.[23] Slobodno se može ustvrditi da se u stručnim osmanističkim krugovima danas na Evliju i njegov putopis gleda s uvažavanjem. K tome, sada je posve sigurno da niti ovaj autograf nije konačna verzija kakvu je Evlija imao namjeru napisati. Ugledni osmanist Robert Dankoff, koji je velik dio svoje karijere posvetio proučavanju Evlijinog rukopisa, i istaknuta osmanistica Suraiya Faroqhi koja se u svojim dugogodišnjim istraživanjima iscrpno služila navedenim izvorom, slažu se da je pronađeni primjerak vjerojatno samo koncept ili skica na temelju koje je trebala biti napisana konačna verzija.[24] Općenito se smatra da je djelo nastalo tako što je Evlija bilježio kratke opaske na licu mjesta ili za vrijeme trajanja puta (vjerojatno ih diktirao svome tajniku koji ga je svuda pratio), a zatim ih kasnije redigirao. No to nikada nije činio odveć revnosno pa odatle ponekad i „sirovost“ u izričaju i stilu, pogreške u nekim datumima, itineraru i redoslijedu mjesta koje je posjetio itd. Pred kraj života te je bilješke nadopunjavao i dotjerivao, ali nikada nije u potpunosti završio svoj rukopis. Vjerojatno ga je smrt spriječila u tome.

Navedene spoznaje odrazile su se i u natuknicama u enciklopedijskim priručnicima o Evliji i njegovom djelu. Primjerice u Enciklopediji Islama (The Encyclopaedia of Islam) u izdanju iz 1991. godine, u odjeljku koji su napisali J. H. Mordtmann i H. W. Duda, Seyahatnâme se ocjenjuje kao djelo osmanske „lagane“ književnosti 17. stoljeća, koje je zadovoljavalo potrebe onodobnih obrazovanih slojeva Carstva za zabavom i informacijama i koje je, zbog tradicionalne narativne tehnike i uporabe kolokvijalnog osmanskog turskog nadopunjenog kitnjastim frazama, bilo prihvatljivo širem krugu čitateljstva. Ističe se da se radi o izvoru u kojem ima dosta pretjerivanja i u kojem se uočava nedostatak osjećaja za prenošenje povijesne istine jer je autoru ponekad bilo važnije zapisati legende negoli činjenice. Osim toga, tvrdi se da su književne ambicije spriječavale Evliju da zabilježi stvari onakvima kakve je doista vidio i doživio. Na kraju autori ipak ustvrđuju da Seyahatnâme nudi mnoštvo saznanja o kulturnoj povijesti, folkloru i geografiji zemalja koje je Evlija posjetio, a kao posebnu vrijednost ističu to što se u djelu odražava mentalni pristup osmanske elite 17. stoljeća ne-muslimanskom Zapadu.[25]

U Enciklopediji Osmanskog Carstva (Encyclopedia of the Ottoman Empire) objavljenoj 2009. godine u natuknici koju je napisao Gottfried Hagen Seyahatnâme se ističe kao najvažniji pojedinačni tekst osmanske literature te najveće djelo takve vrste ne samo u kontekstu islamske civilizacije nego vjerojatno i u svjetskom kontekstu uopće. Ocjenjuje ga se kao povijesni izvor jedinstvenog bogatstva koji donosi obilne i dragocjene podatke o gotovo svim krajevima prostranoga Carstva. Iako se naglašava da nije uvijek lako uspostaviti jasnu distinkciju između pouzdanih činjenica i Evlijinih maštovitih digresija interpoliranih radi zabave potencijalnog čitateljstva, kritičnost je znatno ublažena.[26]

Danas je povjesničarima mnogo jasnije da prilikom iščitavanja Seyahatnâme uvijek na umu treba imati namjeru autora koja služi kao svojevrsni „ključ“ za razumijevanje djela. Pišući svoj dnevnik, Evlija je publici želio pružiti opis Osmanskoga Carstva i zemalja u okruženju i napisati neku vrst vodiča. Stoga je informirao čitatelje o povijesti krajeva koje je posjetio, administrativnoj organizaciji, geografiji, topografiji, urbanom životu, društvenim slojevima, ekonomskom životu, lokalnim jezicima, hrani, odjeći, običajima itd. Nadalje, želio je ostaviti zapis o tijeku svojih putovanja i pustolovina, odnosno o komičnim i dramatičnim dogodovštinama koje je proživljavao na putu. I konačno, želio je svoje čitatelje i zabaviti. Stoga je zapisivao legende, snove, anegdote iz života osmanske dvorske i provincijske elite i druge sadržaje za koje je znao da će privući pažnju onodobnog čitateljstva.[27] Općenito se može ustvrditi da je Evlija mnogo pouzdaniji u svojim kazivanjima kada želi informirati čitatelja negoli kada ima namjeru razonoditi ga.

Evlija o hrvatskim krajevima

Evlija je u razdoblju između rujna 1660. i lipnja 1664. godine u više navrata posjetio različite hrvatske regije i područja koja su tijekom 17. stoljeća bila razdijeljena između Mletačke Republike, Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Na prostorima Bosanskoga pašaluka, uključujući i Slavoniju i Srijem, posjetio je gotovo svako znatnije gradsko naselje i utvrdu. Na područjima pod habsburškom i mletačkom vlašću obišao je veći broj važnijih gradova, a posjetio je i Dubrovačku Republiku. U smislu saznanja o hrvatskim krajevima izuzetno su važni dijelovi petog, šestog i sedmog sveska iako se sporadičnih informacija može pronaći i u drugim svescima. Primjerice, u desetoj knjizi, koja je cijela posvećena boravku u Egiptu, Sudanu i Etiopiji, Evlija se u svojim reminiscencijama prisjeća određenih pustolovina koje je doživio tijekom boravka na graničnom području između mletačke Dalmacije i osmanske Bosne, a koje su mu ozbiljno narušile zdravlje (čini se gnojna upala u predjelu prepona). Tek kada je u Egiptu konačno pronašao lijek za svoju dugogodišnju boljku, prisjetio se cijele avanture.[28]

Cilj rada i rezultati komparativne analize

Cilj ovog rada je komparativna analiza „Putopisa“ odnosno Šabanovićevog prijevoda Seyahatnâme i V., VI. i VII. knjige autografa kako bi se na temelju preliminarnog istraživanja niza odabranih primjera utvrdila razlika u količini i vrsnoći informacija, provjerila vjerodostojnost nekih Evlijinih svjedočanstava i pridonijelo procijeni pouzdanosti Seyahatnâme kao izvora za povijest hrvatskih zemalja i susjednih regija. Ovo istraživanje valja promatrati tek kao uvodno; buduća detaljna istraživanja zasigurno će prilikom analize morati uzeti u obzir i tiskanu verziju na temelju koje je Šabanović prevodio. Također, nemoguće je bilo u radu ograničenog opsega poput ovoga navesti sve promjene, razlike i greške koje su uočene komparativnom analizom, nego je bilo nužno ograničiti se na one ilustrativnije, tipične i češće primjere.

Valja opetovano naglasiti da je Hazim Šabanović vrlo dobro preveo tekst kojim je raspolagao, tako da se gotovo može staviti znak jednakosti između „Putopisa“ i tiskanog izdanja („Abdulhamidova“) od prije blizu stotinu i dvadeset godina. Za velike, pa i vrlo velike manjkavosti tog izdanja on nije odgovoran. Uglavnom je kratio dugačke naslove te pokoju Evlijinu upadicu koja mu se činila nezgodnom za vlastitu političku podobnost u vrijeme pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. Unatoč tome, uspoređivali smo „problematična“ mjesta u „Putopisu“ i predlošku (Evliya Çelebi Seyahatnamesi, Istanbul 1314. – 1318.dalje u tekstu: E.Ç.S.). Dakle, nije lako, a niti potrebno s obzirom na zanimanje hrvatske javnosti uvijek upućivati na arabičko izdanje koje je teško dostupno i rijetki ga mogu čitati. Jugoslavenska i postjugoslavenska historiografija, pače osmanistika, do sada je iznimno rijetko umjesto prijevoda koristila staru tursku publikaciju, jer objektivne potrebe gotovo nije ni bilo. Uvjetno izjednačavanje prijevoda i predloška ima posve praktičnu svrhu i polazi od nedvojbene točnosti prijevoda.

Već i letimičan pogled u izvorni tekst Seyahatnâme odnosno u one dijelove autografa koji su važni za povijest hrvatskih i susjednih zemalja pokazuje dramatične razlike i odstupanja glede obavijesnog potencijala. Bez pretjerivanja može se ustvrditi da u autografu ima čak 35 posto više teksta te da se gotovo u svakom dijelu koji govori o nekoj hrvatskoj regiji ili području, naselju ili historijskom događaju pojavljuju nove informacije kojih nema u „Putopisu“. To se odnosi i na prostore današnje Bosne i Hercegovine te Srbije. Ponekad su te informacije nadopuna podatcima u Šabanovićevom prijevodu (odnosno E.Ç.S), no ponekad su posve različite, čak i kontradiktorne. Usporedbom „Putopisa“ i autografa sada je moguće razrješiti neka nejasna mjesta i ispraviti greške koje su se potkrale prilikom prijevoda i tiska, moguće je nadopuniti cenzurirana mjesta, upotpuniti saznanja o mnogim gradovima i krajevima koji djeluju „manjkavo“ i „maglovito“ opisani, rekonstruirati točan itinerar po hrvatskim krajevima itd. S obzirom na zavidnu količinu posve nepoznate autentične i originalne historijske građe koja se pronalazi u autografu nužno je upozoriti stručnu javnost na potrebu novog prijevoda pojedinih dijelova V., VI. i VII. sveska Seyahatname na hrvatski jezik, kao i dijelova ostalih svezaka, što će donijeti bitno nove informacije i baciti novo svjetlo na hrvatsku i regionalnu povijest ranoga novoga vijeka. Uz to, nužno je izvršiti kritičku analizu nove građe. Slika hrvatskog društva ili bolje rečeno društava u različitim političkim okvirima (osmanskom, mletačkom i habsburškom) koja se nadaje u djelu Seyahatnâme tako će postati bitno drugačija, razumljivija i jasnija. Na taj način bit će moguće pridonijeti objašnjenju i interpretaciji ranomodernih nacionalnointegracijskih procesa, socijalnih i etnokonfesionalnih struktura i procesa, ekohistorijskih determinanti, geografskih odrednica itd. S novim prijevodom predodžba o vezama Hrvata s Osmanskim Carstvom, kao i o hrvatskoj ranonovovjekovnoj povijesti nužno bi trebala biti točnija i potpunija. Uspoređujući autograf i „Putopis“ (odnosno E.Ç.S) može se uočiti više vrsta pogrešaka.[29]

Brojčani podatci

Najviše skeptičnosti među stručnim krugovima u jugoslavenskoj historiografiji izazivali su Evlijini brojčani podatci, primjerice kada navodi broj vjerskih i svjetovnih objekata u nekom gradu i mjestu koje je posjetio, broj stanovnika nekog grada, visinu novčanog iznosa nadarbina sandžakbegova itd. Uvidom u autograf vidljivo je da su mnoge nerealno pretjerane i nerealno umanjene brojke uglavnom rezultat ne Evlijinih izmišljotina nego tiskarskih pogreški te omaški pri prepisivanju i prevođenju. Dapače, mogli bismo ustvrditi da je Evlija u tom smislu često vrlo pouzdan i precizan. Uvijek se trudio osobno osvjedočiti u istinitost brojčanih podataka koje je prenosio, primjerice na način da je opseg utvrda i širinu varoši mjerio koracima gdje god je to bilo moguće, penjao se na najviše zgrade u gradovima kako bi brojao minarete i džamije, razdaljinu između udaljenih mjesta upisivao je u danima i konacima itd. Za one informacije koje nije mogao provjeriti iz prve ruke trudio se doći do relevantnog izvor na temelju kojeg je donosio podatke. Tako se za pisanje svoga djela uvelike koristio službenim podatcima iz poreznih popisa, kadijskih sidžila, kanun-nama… te usmenim informacijama upućenih ljudi iz osmanske administracije (povjerenika za prikupljanje harača kada donosi podatke o broju podanika koji plaćaju harač, muhtesiba kada donosi podatke o visini tržnih taksi koje se ubiru u gradu, defterdara itd.). Tako uz odavna poznati i komentirani podatak o 73 obveznika džizje u Bosni (u opisu Sarajeva) iznenada „izranja“ na površinu podatak o 41 000 obveznika baštinskog harača prilikom opisa Banja Luke.[30] Kada nije mogao doći do pouzdanih informacija radije je ostavljao prazninu negoli upisivao netočne podatke. Stoga je mišljenje onih povjesničara koji su Evliji pripisivali tendencioznost namjernog uvećavanja (primjerice islamskih vjerskih objekata i muslimanskih kuća u nekom gradu) i umanjenja brojki (primjerice, broja muslimanskih i kršćanskih zarobljenika), u najmanju ruku neutemeljeno. Također je potrebno naglasiti da je Evlija prilično pouzdan kada donosi brojčane podatke koji se tiču osmanskih građevina, mahala, broja poreznih obveznika, kuća itd., odnosno kada želi da ga čitatelji shvate ozbiljno.[31] Slijede primjeri nekih od različitosti i pogrešaka koje je temeljem uvida u autograf sada moguće ispraviti, nadopuniti ili promijeniti.

Stanovništvo. Prema podatcima u „Putopisu“ (odnosno E.Ç.S) Beograd ima 98.000 stanovnika, a prema autografu 48. 000 stanovnika u 60 mahala.[32] Podatak o stanovništvu u autografu je dakako mnogo realniji, k tome upotpunjen brojem mahala, o čemu nema informacija u „Putopisu“.

Vjerski objekti. Posebno zanimljivo je pitanje vjerskih objekata u gradovima. Tako se primjerice u „Putopisu“ navodi da u Beogradu ima 270 džamija, a u autografu piše 217 mihraba.[33] Za kasabu Nevesinje u „Putopisu“ piše da ima 50 džamija, a u autografu pak piše 11 mihraba.[34] Za Zvornik se u autografu navodi da je imao 18 mihraba, a ne 2800 (!) kao što piše u „Putopisu“.[35] Mihrab je prazno udubljenje u zidu koje pokazuje kiblu, pravac ka Meki. Mihrab je, u osnovi, jedini simbolički oblik džamije i od početka ima posvećeni karakter.[36] Čini se da pod izrazom „mihrab“ Evlija nije predmnijevao samo džamije nego sve objekte s mihrabom i koji su stoga predstavljali molitveno mjesto. Iz autografa je vidljivo da Evlija molitvenim mjestima smatra džamije, mesdžide, tekije i zavije, musale, mezgite, ejne i buke, dakle sva mjesta pogodna za obavljanje molitve jer imaju mihrab. Historičari su dosad uglavnom s pravom odbacivali Evlijina kazivanja o brojnosti džamija i mesdžida u pojedinim gradovima kao pretjerane, no oni nisu znali da je Evlija pri tom brojio mihrabe. Važno je istaknuti da se u „Putopisu“ mjestimično posve gubi pravo značenje jer je Šabanović riječ „mihrab“ prevodio s izrazima „džamija“ i „mesdžid“, ponekad i s izrazom „islamska bogomolja“, možda i ne znajući da su svi gori navedeni objekti i prostori mogli poslužiti kao obredna mjesta ukoliko su imali mihrab. To je ujedno i primjer jedne od malobrojnih prevoditeljevih stvarnih pogrešaka. Nadalje, u autografu Evlija ponekad zasebno navodi ne samo broj džamija i mesdžida u gradu, nego i drugih vjerskih objekata, dok u „Putopisu“ takvi detalji najčešće nedostaju. Primjerice u Gornjem i Donjem gradu beogradske utvrde sedam je građevina služilo kao mesdžid, četiri kao buka, dvije kao zavija, jedna kao mezgit, jedna kao ejne. Evlija im svima navodi utemeljitelje.[37] U „Putopisu“ tih i takvih informacija nema, ne samo za Beograd nego i za druge gradove. Sljedeći je primjer iz povijesti osmanskog Osijeka. Opisujući Osijek Evlija u autografu ističe da postoji 6 džamija u kojima se moli petkom, i 40 mesdžida, buka, musala, ejna i mezgita zajedno, odnosno sveukupno 46 mihraba.[38] Broj od šest džamija sasvim odgovara današnjim spoznajama o urbanoj strukturi Osijeka u osmansko vrijeme. U „Putopisu“ se pak navodi da u Osijeku ima „u svemu šezdeset i šest muslimanskih bogomolja“.[39] U tekstu se nadalje opisuju tri džamije (Sulejman-hanova, Kasim-pašina i Mustafa-pašina) te se na taj opis nadovezuje rečenica da „osim tih džamija, ima ovdje četrdeset mahalskih mesdžida“.[40] Oba podatka Šabanović u komentaru oštro opovrgava tvrdeći da je broj džamija barem udesetostručen, a mesdžida strašno pretjeran.[41] U ovom konkretnom slučaju evidentno je da su podatci u „Putopisu“ netočni. I za Sarajevo u autografu stoji zapisano da ima zajedno stotinu mesdžida, buka i zavija[42], dok u „Putopisu“ samo piše da u Sarajevu postoji stotinu mesdžida, opet uz Šabanovićevu opasku u bilješci da je taj broj svakako pretjeran.[43] Iz svega gore rečenoga proizlazi da broj ipak nije pretjeran jer je Evlija brojao sva molitvena mjesta, a ne samo mesdžide. Kad primjerice opisuje šeher Uskoplje (današnji Donji Vakuf), Evlija u autografu kaže da ima trideset mihraba te nadodaje „ Mnoge su svijetle džamije, ali mesdžida ima puno“.[44] U „Putopisu“ pak piše da Uskoplje ima trideset džamija, uz Šabanovićevu napomenu u bilješci da je broj gotovo udeseterostručen, da je džamija bilo možda najviše četiri.[45] Komparativnom analizom doista je otkriveno mnogo slučajeva poput gore navedenih u kojima se autograf pokazao kao iznimno pouzdan u odnosu na „Putopis“ (odnosno E.Ç.S).

Nadarbine. Tipične su i pogreške poput slijedećih. Nadarbina (has) sandžakbega Bosne iznosila je 650 000 akči, a ne kao što u „Putopisu“ piše 600 050.[46] Nadarbina zeametskog defterdara iznosila je 85 330 akči, a ne (samo) 15 330.[47] Has bega Klisa je bio 142 500 akči, a ne (samo) 1425 akči.[48] Has sandžakbega Krčkog sandžaka iznosio je 300.000 akči, a ne 200.000.[49] Has hercegovačkog paše dosizao je prema autografu čak 1 100 515 akči, a prema “Putopisu“ samo 100 515 akči.[50] Sandžak Srijem brojao je 15 zeameta i 154 timara prema autografu, a prema „Putopisu“ 154 zeameta i timara[51]. Točnost navedenih podataka svakako je moguće provjeriti u drugim relevantnim izvorima, poput poreznih popisa.

Mahale. Sarajevo je prema podatcima u autografu imalo 104 mahale, a u „Putopisu“ 400![52] Iako Šabanović u bilješci ukazuje na evidentnu grešku i napominje da je Sarajevo u Evlijino vrijeme moglo imati najviše 104 džamije pa niti mahala nije moglo biti više, ipak su brojke poslužile za različite spekulacije i kao dokaz Evlijinih izmišljotina. Ovaj ispravak je potvrda Evlijine pouzdanosti. Isto tako, prema autografu Zvornik je imao 18 mahala, a ne 80 kao što je navedeno u „Putopisu“ (odnosno E.Ç.S).[53]

Kuće i kule. Prilikom opisa varoši utvrde Novi na obali Jadranskoga mora u „Putopisu“ stoji da u pet mahala ima 3080 kuća što je dakako posve pretjerano i s pravom izaziva dvojbe.[54] Iz stručne literature je poznato da je prosječna mahala nekog osmanskog grada obično imala između 20 i 80 kuća. Kako u autografu piše 306 kuća, Evlijina pouzdanost više nije upitna niti u ovom konkretnom slučaju.[55] Prilikom opisa livanjske utvrde u autografu doznajemo da su u njoj smještene tri male kuće, tri skladišta za žito i careva džamija u koju može stati jedva dvadesetak ljudi.[56] U „Putopisu“ se pak iščitava da se u livanjskoj utvrdi nalazi 300 malih kuća, tri skladišta za žito i careva džamija, što je posve nemoguće s obzirom na sačuvane ostatke livanjske utvrde.[57] Čini se da je i u ovom slučaju opis u autografu mnogo bliži istini negoli u „Putopisu“. Prilikom opisa beogradske utvrde u „Putopisu“ navodi se da „…u uglovima devetorostrukih gradskih zidina ima ukupno 160 kula…“ dok se u autografu navodi da ima ukupno 116 kula.[58] Zvornik je u Evlijino vrijeme imao prema autografu 2800 pokrivenih kuća, a prema „Putopisu“ (odnosno E.Ç.S) 2800 islamskih bogomolja, što je naravno posve pogrešno.[59]

Zarobljenici i vojnici. Evlijine informacije o zarobljenicima svakako pomažu povjesničarima u nastojanjima da pokušaju premostiti jaz između napadno velikih brojki u zapadnim izvorima o zarobljenicima iz kršćanskih zemalja odvođenima u unutrašnjost Carstva, i istočnih izvora koji zarobljenike i roblje spominju u mnogo manjoj mjeri. U „Putopisu“ je broj zarobljenika zbog štamparske greške u više navrata izmjenjen. Jednom prilikom osmanski su ratnici ugrabili u okolici Splita 1600 sužnjeva, a ne 600 sužnjeva kao što piše u „Putopisu“.[60] Nadalje, u „Putopisu“ nema informacija o šest stotina žena i djece koja su postala ratni plijen Osmanlija prilikom jednog četovanja već samo o „ogromnom plijenu“ itd.[61] Kad je Evlija posjetio Split, ugledao je galije na kojima su muslimanski zarobljenici služili kao veslači. U opisu je zapisao da sa svake strane galije ima po pedeset vesala na kojima veslaju muslimanski sužnjevi, a ne po deset vesala, kao što je navedeno u „Putopisu“.[62] U bitci koja se odigrala na hrvatskom tlu, Evlija navodi da je od 30 tisuća vojnika njih sedam stotina poginulo, a u „Putopisu“ (odnosno E.Ç.S) se navodi da je od 1300 vojnika njih sedam stotina poginulo.[63] Iz onoga kako su se dalje odvijali događaji, posve je jasno da su podatci o veličini vojske navedeni u autografu ispravni.

Ostalo. Prema autografu zarobljeni bihaćki kapetan je teglio 27 oka, a ne 12 oka teške željezne okove na nogama kad ga je Evlija susreo u Čakovcu kod Zrinskoga. U znak Evlijine dobrodošlice u pucano je „možda iz tisuću topova“, a ne dvije tisuće kao što piše u „Putopisu“.[64] Kad je Evlija mjerio u koracima dužinu od jednog do drugog dijela zvorničke varoši napisao je da ima 5500 koraka, a ne 500 koraka. Isto tako, Zvornik je bio sjedište kadiluka od 300 akči, a ne kako pogrešno piše u „Putopisu“ 400 akči budući da nije niti postojao kadiluk od 400 akči.[65]

Iako je većinu ovakvih i sličnih brojčanih podataka gotovo nemoguće provjeriti, nužno je ukazati na učestalost različitosti u dva komparirana izvora.

Toponimija, antroponimija, titule

Toponimija. Dosta grešaka susreće se i u toponimiji, odnosno prilikom zapisa imena utvrda i mjesta. Iako Evlijin itinerar po hrvatskim zemljama nije uvijek posve jasan i logičan, ponekad razlog pogreškama ne leži u Evlijinim zabilješkama nego u netočno prepisanim ili pak odgonetnutim toponimima. Do sada je na temelju „Putopisa“ neke pogrešno zapisane toponime bilo nemoguće dešifrirati, a kamoli ubicirati. Šabanović se ponekad neuspješno domišljao imenima mjesta da bi na kraju bio prisiljen ostaviti ih u nezgrapnom obliku kako je bilo zapisano u tiskanom izdanju s kojeg je prevodio. Uvidom u autograf sada znademo da umjesto imena nepoznatog mjesta „Tundžara“ u Dalmaciji treba pisati „Lončarić“[66], umjesto sela „Čilek“ treba pisati „Ćelebić“[67], umjesto „brdo Musnik“ treba upisati „brdo Musić“[68], umjesto planina „Devina“ pokraj Sarajeva treba upisati „Ravna planina“[69], umjesto nepostojećeg grada „Kotar“ treba upisati „Krupa“[70], umjesto „utvrda Marjan“ treba pisati „utvrda Marina“, umjesto nepoznatog toponima „Merti“ u Moslavini treba pisati „Kirinti / Kirintija“,[71] umjesto toponima „Barkiri“ treba pisati „…drugu stranu..“ (…bir gayri canibi…)[72], umjesto „Zrb deresi“ treba upisati „Zob deresi“ ili „Dolina zobi“[73], umjesto „Vlaška“ treba upisati „Stari Vlah“[74], umjesto „Knin“ treba upisati „Tinj“[75], umjesto „Crnilo“ treba upisati „Mokro“[76], umjesto „rijeka Tuz“ treba upisati „rijeka Dunav“,[77] umjesto Kor Kulu treba pisati Kula Krupa[78], umjesto visoravan „Zeriče“ treba upisati visoravan „Zupci“[79], umjesto Neferija treba upisati Nazaret (Lazaret kod Dubrovnika) itd.[80] Nadalje, Evlija u autografu nabraja neke toponime i mjesta koja je posjetio, a koja ne nalazimo u „Putopisu“, primjerice „polje Hırvadin“ u sjevernoj Dalmaciji, „Stara Korpa“ (Stara Krupa?), „Dereslak“.[81] Njih za sada nije moguće ubicirati. K tome, neki su izrazi krivo dešifrirani kao toponimi. Primjerice, kod Livna „Guskina planina“ (pročitano kao Kaz Dağı) zapravo je pećina koju je izdubio (kazdığı) jedan džin.[82] „Velika kujundžijska mahala“ u Osijeku zapravo je „mahala Velike kapije“.[83] Na kraju opisa Požege ne piše da je „izgled ovog grada neobičan i čudan“, nego se radi o novom odlomku naslovljenom „neobičan i čudan događaj“.[84]

Zanimljivi su i Evlijini zapisi o etimologiji pojedinih toponima kojih uglavnom ne nalazimo u „Putopisu“. Tako primjerice etimologiju imena poznate srednjovjekovne kule „Nebojša“ u beogradskoj utvrdi povezuje sa sintagmom „Udri, ne boj se“, referirajući se na snagu koju je ta utvrda imala u beogradskom obrambenom sustavu u vrijeme osmanskih provala.[85] Etimologiju imena Sinja nedaleko Splita povezuje s riječju „grob“ jer utvrda oblikom podsjeća na grob[86], kao i kasabe Nevesinje sa sintagmom „Novi grob“ (nev-nov, sin-grob) .[87] Danilovo je ustvari drugi naziv za Kosovo polje[88] itd.

Antroponimija. Osobna imena su također često iskrivljena i pogrešno prepisana, primjerice imena utemeljitelja zakladnih objekata, provincijskih dostojanstvenika itd. U Sarajevu je tako han vjerojatno podignuo Hadži Nezir, a ne Hadži Tartar kao što piše u „Putopisu“ (odnosno E.Ç.S).[89] U Banja Luci je vjerojatnije postojao Čovićev (Čovozade) mekteb, a ne Đevri-zadeov mekteb.[90] Kliški sandžakbeg Beli Sari Ibrahim-beg je samo Sari (Žuti) Ibrahim-beg jer je greškom umjesto turskog naziva za titulu kliškog bega (Klis sancağı beğı Sarı İbrahim beğ) upisan izraz „beli“, pa je greška postala dio imena.[91] Umjesto posve čudnovatog imena Eb-paša treba upisati Ak (Bijeli) Mehmed-paša, umjesto Mimar Ali-aga trebalo bi upisati Madžar Ali-paša kao ime jednog od poznatih utemeljitelja zakladnih objekata u Beogradu[92], umjesto Filibeli Mustafa-paša trebalo bi upisati Kibleli Mustafa-paša kao ime osječkog dobrotvora[93] itd. Poznatog bosanskog beglerbega koji je poginuo kod Siska 1593. godine Hasan-pašu Evlija u autografu naziva Duš, a u „Putopisu“ Šabanović prevodi s Došen[94], Husam-paša je zapravo Hurrem-paša[95], umjesto ban Vornik trebalo bi upisati ban Vojnik[96] itd.

Nejasan prijevod.

Ponekad zbog jednog ili više nejasnih riječi cijela rečenica gubi na smislenosti i sadržajnosti. Uvidom u autograf i nadasve pažljivim čitanjem sada je moguće ispraviti neka od takvih nejasnih i dvojbenih mjesta. Primjerice, kad se Evlija popeo na 105 stepenica visok minaret Sulejman-hanove džamije u Gornjoj utvrdi u Beogradu, izbrojio je 65 visokih kamenih minareta u gradu, a ne visokih zgrada kao što stoji u „Putopisu“ (odnosno E.Ç.S).[97] Kad se Nikola Zrinski požalio Evliji na pogranične sukobe, upitao ga je: „Zašto turski vezir (Türk veziri) ne zauzda svoje vojnike?“, a ne „Zašto Juruk (skitnica) vezir ne zauzda svoje vojnike?“, kao što je prevedeno u „Putopisu“.[98] Valjda je činjenica što su Juruci bili nomadi potakla Šabanovića na maštovito domišljanje o pravom značenju nerazumljive riječi u predlošku s kojeg je prevodio. Kad opisuje Beograd Evlija u autografu informira čitatelja da gradski zapovjednik (dizdar) zapovjeda nad tisuću tobdžija, džebedžija, gradskom posadom i azapskom vojskom, a ne nad arapskom vojskom kao što je krivo navedeno u „Putopisu“.[99] Kad opisuje osječki sajam, Evlija obavještava čitatelje da na jednoj strani stoje kaniške age (age iz Kaniže) s tri tisuće hrabrih i odvažnih momaka i čuvaju trgovce, a ne kavaz-age, kako je posve pogrešno prevedeno u „Putopisu“( (doduše riječi su u E.Ç.S dosta izobličene).[100] Osječki se sajam održavao u „palanci koja je malo izvan grada“ (şehirden alarga bir palanka), a ne u „alargo-palati“, o čemu je već raspravljano u istraživanjima N. Moačanina. Netočan prijevod k tome prikriva više ključnih činjenica o urbanoj strukturi Osijeka: da u varoš vode dvije, a ne tri kapije i da broj mahala u gradu nije sedam nego 12.[101] Evlija je vidio da su se u vrijeme održavanja sajma na jednoj strani izvan utvrde smjestili sa svojim šatorima svi kuhari ovog vilajeta, a ne svo stanovništvo čitavog ovoga područja, kao što piše u „Putopisu“. [102] Prijepolje se ne sastoji od dvije kasabe kako stoji u „Putopisu“ (stvarna greška u odnosu na E.Ç.S) nego je to kasaba od dva dijela (iki bölük kasabadir), samo što je drugi dio udaljen od prvog dijela punih tisuću koraka, a put vodi preko groblja i uz obalu rijeke.[103] Dobra Kuća u Slavoniji je bio grad smješten u šumi, daleko od puta pa su zbog toga u njemu boravili samo kapetan i stotinu članova gradske posade. Tek jednom u godini u njega je dolazio naib kako bi sudio prema šerijatu. Osim džamije i kuća vojnika, u njemu nije bilo ničega drugoga. Evlija je bio jedini stranac koji se u tom trenutku nalazio u gradu. U „Putopisu“ je prevedeno „kako grad leži na putu, u njemu je samo kapetan i stotinu vojnika gradske posade“. [104] Rečenica time gubi smisao, a ne navodi se niti podatak da u gradu nije bilo niti jednog drugog čovjeka izuzev Evlije i vojnika, da nema niti hana, niti hamama, niti čaršije te čak da nije niti sjedište naiba. Na stranici 226 u „Putopisu“ stoji: „Idući iz gradova Siska i Zagreba u pravcu sjeverozapada prešli smo između dvije oštrice kroz napredne i naseljene hrvatske krajeve…“, a trebalo bi „Idući iz gradova Siska i Zagreba u pravcu sjeverozapada prošli smo kroz šumovitu zemlju naprednih i naseljenih krajeva naroda Hrvatske koji su između dva mača…“.[105] Kad govori o podijeljenosti između dva mača, Evlija vjerojatno aludira da bi Banska Hrvatska, kao i ostatak kraljevske Ugarske trebala biti ne samo habsburški, nego i osmanski vazal.

Primjera nejasnog prijevoda poput gore navedenih u „Putopisu“ ima dakako mnogo i nemoguće je upozoriti čitatelje na sve.

Nova građa

Gotovo na svakoj stranici koja se bavi hrvatskim područjima i susjednim regijama nalaze se nove informacije koje nedostaju u „Putopisu“. Uglavnom se radi o podatcima važnima za povijest svakodnevice, osmansku arhitekturu, urbani život, ekohistoriju i historijsku geografiju te etnologiju. Ponekad je tek jedan detalj u rečenici nov, a ponekad su novi cijeli odlomci. Posao valorizacije i kritičke analize nove povijesne građe u autografu tek predstoji i ovom je prilikom moguće dati tek letimičan uvid u to o kakvoj je građi riječ. No već sada je moguće istaknuti da ta građa nudi vrijedne informacije koje će pomoći povjesničarima u istraživanju pojavnosti novih oblika društvenog, gospodarskog, kulturnog i vjerskog života na hrvatskim područjima za vrijeme osmanske vlasti, ali isto tako u razumijevanju procesa ranonovovjekovne političke integracije hrvatskih zemalja nakon odlaska Osmanlija. Osim toga, nova građa može značajno pridonijeti rasvijetljavanju nekih manje poznatih događaja u hrvatskoj povijesti te redefiniranju osmanske materijalne i nematerijalne baštine u hrvatskoj kulturi.

Nova građa uvelike nadopunjava dosadašnje spoznaje iz povijesti urbanog i gospodarskog razvoja pojedinih naselja i gradova. Primjerice, kod opisa Beograda saznajemo mnoštvo novina o zadužbinama Mehmed-paše Sokolovića (osobito o česmama s natpisima), o navikama stanovništva da u kućama grade hamame, o prosvjetnim objektima u kojima se poučava islamska vjerska tradicija i Evlijinom dojmu da je interes među beogradskim pukom za tu vrstu pouke slab. Evlija se osobito zadržava na opisu riječnog pristaništa u Beogradu i dotoku robe brodovima iz različitih dijelova Carstva. Između ostalog navodi da roba u Beograd stiže rijekom Savom iz utvrda na hrvatskom serhadu, poimence iz Bihaća, Kostajnice, Krupe, Udbine i Gradiške, Drinom iz utvrda Zvornik, Rača, Bijeljina, Böğürdelen (Šabac), s područja Crnog mora iz utvrda Silistrija, Ruščuk, Vidin, Nikopolje i Sedd-i Islam. U Evlijino vrijeme u jednoj godini u Beograd je navodno stizalo po pet-šest tisuća brodova različite vrste i nosivosti, natovarenih robom što je, prema njegovoj prosudbi, bilo razlogom da su cijene u Beogradu bile niske.[106] Prilikom opisa Sarajeva također donosi mnogo novog materijala; tako primjerice u „Putopisu“ (odnosno E.Ç.S) nema opisa Careve džamije koja se nalazila na strani nasuprot Carevog mosta prema rijeci Miljacki, iako je bila najveća, džemat vjernika navedene džamije mnogobrojan, a voda za uzimanje abdesta topla.[107] Cijeli je i novi odlomak o Srebrenici i rudniku srebra u Bosni.[108] Novi su detalji o osvajanju utvrde Vinčac kod Jajca, o borbama oko Jajca (o zauzimanju i preotimanju Jajca iz osmanske pod kršćansku vlast i obratno) i stanovništvu toga grada. U „Putopisu“ je također vrlo skraćen dio u kojem se govori o reljefnim i hidrološkim odrednicama grada i njegove okolice, važnosti Vrbasa i Plive za gradsku ekonomiju, o značaju zadužbina Melek Ahmed-paše i ljudi iz njegove pratnje za obnovu grada nakon požara, kao i o etnokonfesionalnim odnosima u gradu. Općenito je u autografu dio o Jajcu mnogo detaljniji, živopisniji te obogaćen brojnim komparacijama koje nedostaju u „Putopisu“[109] Za urbani, kulturni i gospodarski razvoj Banja Luke i okolice također saznajemo pregršt novih detalja: da u gradu ima jedanaest mekteba, od čega su najpoznatiji Ferhad-pašin i Čovićev, da ima devet tekija, da se porez na vinograd plaća od 5000 vinograda i bašća itd.[110] Novi su i detalji o Drnišu koji nadopunjuju dosadašnja saznanja o razvoju toga grada koji je svoj urbani procvat doživio u prvoj polovici 17. stoljeća. Tako se u autografu može iščitati da je Drniš imao nekoliko viših vjerskih škola (medresa), džamije prekrivene olovnim krovovima i bogate trgovce kojima su trgovine vrijedile više od 100 000 kuruša. Oni koji su raspolagali imovinom vrijednom 10 000 groša smatrani su siromašnima. Još kaže da je Drniš bio sjedište Hrvatskog vilajeta.[111] Kao što je već naglašeno, ponekad u autografu nailazimo na cijela nova poglavlja, poput odlomka o Kamengradu, Karinu, Tinju itd., ponekad su odlomci tek malo prošireni novim informacijama[112], a ponekad je samo jedan detalj nov, ali taj detalj daje potpunije i jasnije značenje cijeloj rečenici. Primjerice, kad Evlija u autografu opisuje livanjsku utvrdu onda kaže da je Melek Ahmed-paša popravio topove koji su od godine poraza Tekeli-paše preostali u gradu i poredao ih na bedeme grada. U „Putopisu“ taj dio Šabanović je preveo „…popravio je topove koji su od davnih vremena preostali u gradu…“[113]

Za urbanu povijest Požege, Broda, Osijeka i drugih slavonskih gradova osobito su vrijedne nove Evlijine opservacije. Tako naprimjer doznajemo brojno stanje vojne posade u požeškoj utvrdi (u vrijeme Evlijinog posjeta Požega je imala kapetana i čak šest stotina vojnika), kao i opis džamije koju Evlija u autografu zove Šarkalut (opisuje je kao vrlo čvrstu, s minaretom i pokrivenu crvenom opekom od poda do krova).[114] Nadalje, doznajemo da je u brodskoj utvrdi crkva pretvorena u Sulejman-hanovu džamiju te da ni u vrijeme Evlijinog posjeta nije imala minareta[115], da je u vukovarskoj utvrdi džamija imala drveni minaret[116], da je Voćin u utvrdi imao džamiju i zaviju, te izuzetno kultivirane i lijepe vrtove, voćnjake, ružičnjake i vinograde u okolici[117], da je Pakrac imao Sulejman-hanovu džamiju, skladište za žitarice, skladište oružja, čvrste kule s topovima tipa kolomburna i šahi, tri medrese, ali ne primjerice i bezistan[118] itd. Nove informacije o osmanskom Osijeku temeljene na autografu i bitno drugačije negoli u „Putopisu“ već su objavljene u znanstvenim člancima N. Moačanina, koji je obrađivao ekonomsku, socijalnu, etničku, konfesionalnu i urbanu strukturu naselja.[119] Uz to, nove spoznaje iz autografa u njegovim su radovima potkrijepljene drugim nenarativnim osmanskim izvorima (poreznim popisima). Na ovome mjestu valja istaknuti da će evaluacija Evlijinog zapisa o Osijeku donijeti još nekih novih detalja iz povijesti toga važnoga prometnog, gospodarskog i vojnog središta na Dravi, primjerice o vojvodi Kasim-paši – utemeljitelju osječkih zadužbina, o jeziku kojim se govorilo u gradu (mađarski i bošnjački), o sajmu (trgovcima i vrstama robe) i mostu preko Drave.

Dosta nove građe pronalazi se i za urbanitet grada Čakovca, zatim za povijest svakodnevice plemićke obitelji Zrinskih (informacije o uređenju palače, prehrani i odijevanju), kao i za biografiju Nikole Zrinskoga. Razgovori koji su se odvijali između Evlije i Zrinskoga u autografu su mnogo živopisniji negoli u „Putopisu“ i s više „sočnih“ detalja u međusobnom ophođenju.[120] Opis Koprivnice je nadopunjen podatcima o izgledu i snazi utvrde (kaže da je čvrsta utvrda iako palanka, a na njenim kulama ima mnogo vojske koja je, vidjevši osmansku vojsku, ispalila hice iz 70 balymez topova).[121] Na ovom mjestu valja naglasiti da će buduća istraživanja Evlijinog rukopisa svakako morati zahvatiti širi geografski areal negoli što ih određuju suvremene političke granice bivših jugoslavenskih zemalja kako bi se obradile sve informacije relevantne za povijest Hrvata u ranom novom vijeku. Pri tom se osobito misli na Evlijina putovanja po mađarskim zemljama. Tako primjerice kad govori o Sigetvaru Evlija obavještava da kompletno stanovništvo grada čine Bošnjaci, koji znaju mađarski i hrvatski jezik i koji često odlaze u vilajet Zrinskoga u „čete i potjere“ i vode „rat za vjeru“. Među njima ima mnogo onih junaka koji su oslobođeni iz zarobljeništva.[122]

I za povijest Dubrovnika u autografu se pronalaze novi detalji, osobito za povijest kontakata Osmanlija s Dubrovčanima, kulturni i politički život grada i demografsku strukturu.[123] Potvrđena je pretpostavka da je postojao još jedan lazaret na Pločama, osim onoga koji i danas stoji blizu Pila. Pri opisu u „Putopisu“ piše da tamo dolaze trgovci „iz svih područja“, a u autografu se striktno navodi da dolaze trgovci iz Indije (Hind), Samarkanda, Jemena, Arabije, Perzije (Acem), Istanbula, Bosne, Hercegovine.[124] Vrlo je slikovit i opis sajma ili panađura na visoravni Čemerno na kojem se okupljaju gotovo svi kršćani (uskoci, Srbi, Bugari, Hrvati, Bošnjaci, Lacmani, Latini, Franci, Grci i Židovi, Armenci) i dosta tisuća muslimana.[125]

Novog materijala ima i za povijest gradova u sandžaku Hercegovina: tako je opis Gabele i kule Norin nadopunjen informacijama o funkcioniranju administracije (sjedište emina zbog skele za sol) i obrambenog sustava koji se sastojao od četiri kule u kojima je bilo smješteno 1800 vojnika[126], detaljima o odijevanju, izgledu, načinu života i običajima hercegovačkog stanovništva te Evlijinim dogodovštinama u tim krajevima.[127] Opis Mostara nadopunjen je pojedinostima o javnim zgradama i mostu, hidrološkim opservacijama o Radobolji i Neretvi, opisom lokalnih običaja.[128] Opis Tašlidže odnosno Pljevalja je bogatiji infomacijama vezanima uz zadužbine Husein-paše Boljanića, najzaslužnije osobe za urbani razvitak grada, kao i o puškarskom obrtu koji je pak bio važan za gospodarski razvitak grada. Također doznajemo da je Evlija Pljevlja smatrao pravim serhadskim gradom jer je lokalno stanovništvo često postajalo plijenom „nevjernika“ iz dva dana udaljenog mletačkog Kotora.[129] Novoga materijala zanimljivog za ekohistorijska istraživanja ima u svim dijelovima Seyahatname, a autorima su posebno bile zanimljive Evlijine opservacije o krškom području koje iznosi tijekom obilaska Popova polja i uz rijeku Bunu u Hercegovini.[130]

Vrlo intrigantan sklop tema koji je iznimno zahvalno istraživati na temelju novih Evlijinih zapisa jest onaj o pograničnoj svakodnevici, kodeksima i obrascima ponašanja na osmansko-mletačko-habsburškoj granici. Tako primjerice doznajemo da je osječki sajam bio pravo mjesto za prodaju robova i drugog ratnog plijena te da su jednom prilikom osmanski krajišnici tamo zaradili 46 000 kuruša od prodaje onoga što su opljačkali u pohodu po „Duduškoj“.[131] Nadalje, doznajemo kakva je bila procedura prilikom podjele zarobljenika između bosanskoga paše i osmanskih krajišnika te da se raspodjela zarobljenika prema zakonu jedne petine (pendžik) nije uvijek odvijala mirno i bez sukoba s pašom.[132] Doznajemo da su muslimanski krajišnici u dalmatinskom zaleđu imali običaj piti vino pa su se pravdali pred Evlijom da je to dozvoljeno jer se radi o ratnom plijenu iz „svetog rata“.[133] Isto tako doznajemo da su se hrvatski muslimanski junaci (Hırvat gazileri) na krajištu toliko često sukobljavali s krajišnicima na kršćanskoj strani (i do pet-šest puta dnevno) da se nisu odvajali od sablje i puške te su inzistirali da njihovo oružje s njima ide i u grob kako bi ih štitilo od Šejtana.[134] Ovih nekoliko slikovitih epizoda iz povijesti svakodnevice pograničnih muslimana pokazuju da povijesnoantropološka istraživanja mogu biti znatno obogaćena novom Evlijinom građom. Zanimljivo je da Evlija ne spominje Vlahe ondje gdje bi se to očekivalo to jest posvuda po jadranskom zaleđu. Ne zna ni za Morlake. Svo to stanovništvo ili naziva jednostavno Hrvatima, ili pak Uskocima („naši“ podanici od kojih su mnogi prešli Mlečanima). Uskoci – Hrvati su mu ponekad i Crnogorci.[135]

Evlija je pokazivao veliki interes za narodnu tradiciju i lokalnu predaju, te ih je redovito zapisivao. Zbog svoje sklonosti da prenosi legende, Evlija je često u historiografiji bio omalovažavan, iako se određenim formulama i riječima ograđivao od onoga što je čuo i što su mu pričali.[136] Možda doista možemo ustvrditi da takvi Evlijini zapisi nemaju značajnu povijesno-činjeničnu vrijednost, ali zasigurno ocrtavaju duh vremena, mentalitet ljudi u krajevima kroz koje je putovao i ukus onodobnog čitateljstva. Da je očekivao znatni interes, svjedoči veliki broj prijepisa, kao i to da je bilo i drugih pisaca sličnih nakana. Bez ambicija da procjenjujemo relevantnost i značaj Evlijinih zapisa o lokalnim predajama za etnološka, etnografska i povijesnoantropološka istraživanja, na ovom mjestu je bitno istaknuti da se u autografu nalazi mnogo više potencijalne građe za navedena istraživanja u odnosu na „Putopis“. Čitateljima će zasigurno biti zanimljivo saznati lokalnu predaju o postanku imena Bošnjak kojeg Evlija povezuje s divom Posnak[137] ili pak lokalnu legendu o turbetu Gazi Ismail-babe u Travniku koje je postalo mjesto hodočašća muslimanskih vjernika.[138] Vrlo je zanimljiva i povijesno – legendarna crtica o Kasim-begu sa samog početka njegova boravka u Osijeku. Navodno mu je sultan Sulejman naložio da se zatvori u svoju kuću, ne zamata turban nego obuče žensku odjeću, sjedi i moli Boga, a da nipošto ne pomišlja da iziđe iz grada (sudjeluje u vojnim pothvatima?), inače će ga sultan pogubiti.[139]

Za filološka i lingvistička istraživanja je svakako važan podatak da je u „Putopisu“ ispušten cijeli jedan odlomak s primjerima riječi iz jezika Bošnjaka i naroda Hrvata kojeg je Evlija zapisao u Sarajevu, a koji se nalazi u autografu.[140] Također su i nove bilješke o jeziku Hrvata koje je zapisao putujući kroz Drniš, s nekoliko dodatnih primjera riječi i izraza kojih nema u „Putopisu“.[141] Evlijine zabilješke o talijanskom jeziku u Splitu također su jako kraćene u „Putopisu“ u odnosu na autograf.[142] Čitajući izvornik moguće je saznati i neke druge kulturološki interesantne podatke o kojima nema spomena u „Putopisu“, primjerice da Evlija Istanbul naziva Islambol („izdašan islamom“), što povjesničaru ponešto govori o Evlijinom mentalitetu i kulturnoj pripadnosti. No, Šabanović je riječ Islambol principijelno prevodio s riječima Istanbul i Carigrad te je time nehotice zakinuo čitatelje za spoznaje o mentalitetu osmanske elite i duhu vremena. Kao i za kitnjaste naslove pojedinih odlomaka koje je mahom kratio, a koji su odlika Evlijina stila pisanja koji je, prema ocjeni G. Hagena, lako razumljiv i živahan, a varira od raskošne osmanske proze do jednostavnog, čak „uličnog“ dijalekta turskog jezika.[143]

Za kraj navedimo da se i u autografu provlače greške u brojčanim podatcima, datumima, antroponimiji, toponimiji itd., no tih grešaka ima znatno manje negoli u „Putopisu“. Također, Evlija i u autografu prenosi niz netočnih i neutemeljenih povijesnih događaja i informacija (poput one da je u Zagrebu u njegovo vrijeme postojala džamija, da je Trogir bio pod osmanskom vlašću do kada i Klis, da je Gazi Husrev-beg osvojio Bosanski Novi itd.)[144], no uglavnom to se odnosi na ona mjesta koja nije osobno posjetio.

Zaključak

Komparativna analiza „Putopisa“ (odnosno E.Ç.S) i autografa pokazala je da je usporedbom te dvije verzije Evlijinog djela sada moguće razriješiti neka nejasna mjesta i ispraviti greške koje su se potkrale prilikom prijevoda i tiska Seyahatnâme. Također, moguće je nadopuniti cenzurirana mjesta i upotpuniti saznanja o nekim gradovima i krajevima koji djeluju „manjkavo“ opisani. Uz to, u autografu je pronađena zavidna količina posve nepoznate autentične i originalne građe. U autografu ima čak 35 posto više teksta te se, u svakom dijelu koji govori o nekoj hrvatskoj regiji ili području, naselju ili historijskom događaju pojavljuju nove informacije kojih nema u „Putopisu“. Nepoznati Evlijini zapisi o hrvatskim regijama i susjednim područjima vrlo su bogat izvor za svekolika istraživanja, uključujući povijesna, etnološka, kulturološko-antropološka, socio-lingvistička, arheološka itd. Kao što je ovo istraživanje pokazalo, Evlija je u mnogim elementima vrlo pouzdan i sistematičan izvor, osobito onda kada ima namjeru informirati, a ne zabaviti čitatelje. Donedavno često kod mnogih povjesničara proglašavano nepouzdanim, Evlijino djelo danas, nakon objavljivanja autografa i svestranijeg sravnjivanja s ostalim vrstama izvora, poput poreznih popisa, nudi sve više mogućnosti valjana znanstvenog uvida. Stoga je u doglednoj budućnosti nužno prevesti sve dijelove autografa koji se odnose na hrvatske zemlje, te prirediti kritičko izdanje sa znanstvenim aparatom, terminološkim komentarima i popratnim studijama. Tada će se moći dati i realnija prosudba o djelu Seyahatname kao izvora za hrvatsku i regionalnu povijest ranog novog vijeka.

Literatura:

Andrić, Marta. Simpozij o Evliji Čelebiju (Symposium about Evliya Celebi). Scrinia Slavonica: godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, 12, 2012, 377-380.

Andrić, Marta. Evliya Çelebi Seyahatnamesi’nin Bugünkü Hırvatistan’ı Anlatan Bölümlerinin

Eski Yugoslavya Dillerine Çevirileri ve Yankıları. Rukopis.

Čelebi, Evlija. Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama. (preveo Hazim Šabanović). Sarajevo, 1967.

Evliya Çelebi b. Derviş Mehemmed Zıllî. Evliya Çelebi Seyahatnamesi. Topkapı Sarayı Kütüphanesi Bağdat 307 Yazmanın Transkripsiyonu – Dizini. V. Kitap (Priredili: Dağlı, Y. – Kahraman, S. A. – Sezgin, İ.). Istanbul, 2001.

Evliya Çelebi b. Derviş Mehemmed Zıllî. Evliya Çelebi Seyahatnamesi. Topkapı Sarayı Kütüphanesi Revan 1457 Numaralı Yazmanın Transkripsiyonu – Dizini. VI.Kitap (Priredili: Dağlı, Y. – Kahraman, S. A.), Istanbul, 2002.

Evliyâ Çelebi b. Derviş Mehemmed Zıllî. Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi. Topkapı Sarayı Kütüphanesi Bağdat 308 Numaralı Yazmanın Transkripsiyonu – Dizini. VII. Kitap (Priredili: Yücel Dağlı – Seyit Ali Kahraman – Robert Dankoff), İstanbul, 2003.

Evliyâ Çelebi bin Derviş Mehemmed Zıllî. Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi İstanbul Üniversitesi Kütüphanesi TürkçeYazmalar 5973, Süleymaniye Kütüphanesi Pertev Paşa 462, Süleymaniye Kütüphanesi Hacı Beşir Ağa 452 Numaralı Yazmaların Mukayeseli Transkripsiyonu-Dizini (priredili:Seyit Ali Kahraman – Yücel Dağlı – Robert Dankoff), 10. Kitap, Istanbul, 2007.

Evliya Çelebi Seyahatnamesi, Istanbul 1314. – 1318.

The Encyclopaedia of Islam. Vol. II, Leiden, Brill, 1991.

Encyclopedia of the Ottoman Empire. (urednici: Gabor Ágoston, Bruce Masters), New York, 2009.

Dankoff, Robert. An Ottoman Mentality. The World of Evliya Çelebi. Leiden – Boston, 2006.

History of the Ottoman State, Society and Civilisation (uredio: Ekmeleddin İhsanoğlu), İstanbul, 2002,

Holjevac, Željko – Moačanin, Nenad. Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva u ranome novom vijeku. Zagreb, 2007, 6-107.

Moačanin, Nenad. Turska Hrvatska. Hrvati pod vlašću Osmanskog Carstva do 1791. Preispitivanja. Zagreb, 1999.

Moačanin, Nenad. „Osijek u turskim izvorima“, Povijesni prilozi, 16, 1997, str. 33-56.

Smailagić, Nerkez. Leksikon Islama, Sarajevo, 1990.

Spaho, Fehim. „Hrvati u Evlija Čelebijinom Putopisu“, Hrvatsko kolo, knj. XIII, 1932, 41-50.

 

 

Bilješke

[1] Biografske podatke o Evliji vidjeti u: Čelebi, Evlija. Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama (preveo Hazim Šabanović). Sarajevo, 1967., str. 21-41.; Dankoff, Robert. An Ottoman Mentality. The World of Evliya Çelebi. Leiden – Boston, 2006, str. 9-32.

[2] Dankoff, R. An Ottoman Mentality, str. 115-116.

[3] Čelebi, E. Putopis, str. 40-41.; Dankoff, R. An Ottoman Mentality, str. 82, 151-152.

[4] Dankoff, R. An Ottoman Mentality, str. 118.

[5] Evliyâ Çelebi bin Derviş Mehemmed Zıllî, Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi Topkapı Sarâyı Kütüphanesi Bağdat 307 Numaralı Yazmanın Transkripsiyonu – Dizini (priredili: Yücel Dağlı, Seyit Ali Kahraman, İbrahim Sezgin), V. Kitap, Istanbul, 2001, str. 275.

[6] Andrić, Marta. „Simpozij o Evliji Čelebiju (Symposium about Evliya Celebi)“. Scrinia Slavonica: godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, 12, 2012; str. 377.

[7] Ibid, str. 378.

[8] Čelebi, E. Putopis, str. 9.

[9] Ibid, str. 10.

[10] Ibid, str. 10-11.

[11] Ibid, str. 14.

[12] Ibid, str. 11-12, 14-16.

[13] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 51; Dankoff, R. An Ottoman Mentality, str. 153; History of the Ottoman State, Society and Civilisation (ur. Ekmeleddin İhsanoğlu), İstanbul, 2002, str. 72.

[14] Andrić, M. Simpozij o Evliji, str. 377; Encyclopedia of the Ottoman Empire (ur. Gabor Ágoston, Bruce Masters), New York, 2009, str. 210.

[15] Andrić, M. Simpozij o Evliji, str. 379.

[16] Ibidem.

[17] Ibid, str. 279-380.; Dankoff, R. An Ottoman Mentality, str. XV-XVI.

[18] Iz navedenih razloga saznanja iz Evlijinog djela nisu korištena primjerice za pisanje Historije naroda Jugoslavije. Andrić, Marta. Evliya Çelebi Seyahatnamesi’nin Bugünkü Hırvatistan’ı Anlatan Bölümlerinin Eski Yugoslavya Dillerine Çevirileri ve Yankıları. Rukopis, str. 3.

[19] Spaho, Fehim. „Hrvati u Evlija Čelebijinu Putopisu“, Hrvatsko kolo, knj. XIII, 1932, 41-50, str. 43.

[20] Čelebi, E. Putopis, str. 6.

[21] History of the Ottoman State, Society and Civilisation, str. 73.

[22] Tiskane su ponajviše na temelju rukopisa iz Pertev-pašine i Hadži Bešir-agine biblioteke. Vidjeti primjerice: Evliyâ Çelebi bin Derviş Mehemmed Zıllî. Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi İstanbul Üniversitesi Kütüphanesi TürkçeYazmalar 5973, Süleymaniye Kütüphanesi Pertev Paşa 462, Süleymaniye Kütüphanesi Hacı Beşir Ağa 452 Numaralı Yazmaların Mukayeseli Transkripsiyonu-Dizini (priredili:Seyit Ali Kahraman, Yücel Dağlı, Robert Dankoff), 10. Kitap, Istanbul, 2007.

[23] Dankoff, R. An Ottoman Mentality, str. 153-154.

[24] Ibid, str. VIII.

[25] The Encyclopaedia of Islam, Vol. II, Leiden, Brill, 1991, pod EWLIYĀ ČELEBI, str. 717-720.

[26] Encyclopedia of the Ottoman Empire, pod Evliya Çelebi, str. 209-210.

[27] Čelebi, E. Putopis, str. 53; Dankoff, R. An Ottoman Mentality, str. 153-154.

[28] Na mjestu gdje opisuje sukove i drogeriste usred starog Kaira prisjetio se kako se 1056. godine po hidžri / 1646.- 47. godine nakon poraza Tekeli-paše na Danilovu kod Šibenika, izgubio i danima lutao opasnim šumama, okružen još opasnijim “hrvatskim uskocima”. Zato je zakopao oružje i novac, pa nastavio tražiti spas dok nije naišao na neke muslimane drvosječe koji su mu rekli: “hod’amo sinko, hod’amo“. Oni su ga odveli u Glamoč gdje je dobio konje kako bi se mogao vratiti po skrivene stvari. Nakon što je pronašao svoje stvari, vratio se u Glamoč, ali je iste noći pao u krevet bolestan uslijed neke upale i ležao sedam dana. Posljedice te upale osjećao je sve dok u Kairu nije popio neki vrlo učinkovit lijek. Ovaj događaj, spomenut u I. knjizi i detaljno opisan u X. knjizi je dvojben što se tiče kronologije jer se navodno dogodio 1646. godine u vrijeme kad je zapravo bio u Anadoliji, no nemamo razloga sumnjati u istinitost doživljenoga iskustva skrivanja pred „hrvatskim uskocima“ (iako posljedice za njegovo zdravlje nisu možda bile tako fatalne kako ih je nastojao prikazati da bi zaintrigirao čitatelje). Detaljnije: Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, X., str. 145.

[29] M. Andrić je uočila tri vrste pogrešaka u Šabanovićevu prijevodu: 1. one nastale iz nepažnje prevoditelja, 2. one iz nerazumijevanja predloška prilikom prijevoda, 3. svojevrsna samocenzura prevoditelja. Andrić, M. Evliya Çelebi, str. 5.

[30] Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 261-262.

[31] O Evlijinom odnosu prema brojevima vidjeti: Dankoff, R. An Ottoman Mentality, str. 154-158.

[32] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 84; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 190.

[33] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 85; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 190.

[34] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 411; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 255.

[35] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 478; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 290.

[36] Smailagić, Nerkez. Leksikon Islama, Sarajevo, 1990, str. 412.

[37] Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 191.

[38] Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 106.

[39] Čelebi, E. Putopis, str. 364. Više sreće s brojem „džamija“ imao je Imre Karacson. Koristio je jedan drugi od niza „defektnih“ varijanti, gdje se govori o 44 mihraba u Osijeku. Imre Karacson, Evlia Cselebi török világutazó magyarországi utazásai : 1660-1664.Budapest : MTA, 1904. – XVI, 547 str.

[40] Ibid, str. 365.

[41] Ibid, str. 364 – 365, bilješka 71, 76.

[42] Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 219.

[43] Čelebi, E. Putopis, str. 108.

[44] Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 226.

[45] Čelebi, E. Putopis, str. 130.

[46] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 103; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 218.

[47] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 104; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 218.

[48] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 138; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 229.

[49] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 157; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 236.

[50] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 393; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 246.

[51] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 351 ; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 100.

[52] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 105; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 218.

[53] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 478; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 290.

[54] Čelebi, E. Putopis, str. 432.

[55] Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 265.

[56] Ibid, V, str. 229.

[57] Čelebi, E. Putopis, str. 138.

[58] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 78; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 187.

[59] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 478; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 290.

[60] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 178, Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 245.

[61] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 145; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 232.

[62] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 200; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 254.

[63] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 492; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 318.

[64] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 245-246; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 275.

[65] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 478; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 290.

[66] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 178; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 245.

[67] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 172; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 242.

[68] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 178; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 245.

[69] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 111; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 219.

[70] Šabanović je upozoravao da Evlija Ravne Kotare naziva gradom, pretpostavljajući da pod „grad Kotar / Kopar“ zapravo misli na Ravne Kotare, no u latiničnom transkriptu nedvojbeno je toponim dešifriran kao Krupa (grad nedaleko Bihaća) pa time cijeli smisao odlomka postaje jasniji, a spekulacije o postojanju grada Kotara nedaleko Zadra neutemeljene. Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 163, 248; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 238, 276.

[71] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 244; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 274.

[72] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 185; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 249.

[73] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 190; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 252.

[74] Kad opisuje Sarajevo Evlija kaže da pšenica u Sarajevo dolazi iz područja Staroga Vlaha i Hercegovine, a ne iz Vlaške, kako stoji u „Putopisu“. Usporediti: Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 118; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 188.

[75] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 171; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 242.

[76] Prilikom opisa Sarajeva Evlija daje hidrološke podatke o izvorima tekuće vode u Sarajevu. U „Putopisu“ stoji „…vrelo koje dolazi s Crnila je kao voda života…“, dok u autografu piše „…cebel‑i Mokra cânibinden gelen ayn-ı (‑‑‑) gûyâ aynü’l-hayâtdır.“ Oronim Crnilo posve je nepoznat u navedenim krajevima, za razliku od Mokra, pa Evlijino kazivanje dobiva smisao. Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 111; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 219.

[77] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 446; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 272.

[78] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 461; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 279.

[79] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 433 ; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 266.

[80] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 435; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 267.

[81] Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 266.

[82] Idem, str. 229.

[83] Idem, VI, str. 105.

[84] Idem, V, str. 271.

[85] Ibid, str. 188.

[86] Ibid, str. 234.

[87] Ibid, VI, str. 255.

[88] Ibid, str. 249.

[89] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 113; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 220 .

[90] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 212; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 261 .

[91] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 174; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 243.

[92] Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 85.

[93] Ibid, VI, str. 104.

[94] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 220 ; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 265.

[95] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 220 ; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 266.

[96] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 478; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 290.

[97] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 87; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 191.

[98] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 248; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 276.

[99] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 82; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 189.

[100] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 367; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 107.

[101] Moačanin, Nenad. Turska Hrvatska, Zagreb, 1999, str. 162-163.

[102] U autografu stoji „… Bir tarafda cemî‘i vilâyetin aşbâzları bu kal‘adan taşra haymeleriyle konup…“. Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 367; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 106.

[103] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 389; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 244.

[104] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 234; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 270.

[105] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 226; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 266.

[106] Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 195.

[107] Ibid, str. 219.

[108] Ibid, str. 216.

[109] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 207; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 259.

[110] Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 262.

[111] Ibid, str. 250.

[112] Primjerice, razgovor između velikog vezira i sultana Ibrahima o tome kako su Mlečani osvojili Klis 1648. godine u „Putopisu“ se opisuje kroz nekoliko rečenica, dok je u autografu toj temi posvećeno znatno više prostora. Kad Evlija prolazi pored sela Čoltarević (Çoltaroğlu) nedaleko Vrane u sjevernoj Dalmaciji, u „Putopisu“ ga opisuje samo kao opustošeno bez ikakvih drugih pojedinosti, dok se u autografu mogu iščitati detalji da je to nekada bilo prosperitetno mjesto, s hanom, džamijom, vrtovima i vinogradima. Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 152, 171; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 235, 242.

[113] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 138; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 229.

[114] U Putopisu se džamija naziva „Šerklot“. I jedan i drugi naziv vjerojatno potječu od „Kloštar“, a Evlija je lokalni naziv džamije prenio u iskvarenom obliku. Za pojedinosti o Požegi usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 237; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 271.

[115] Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 272.

[116] Ibid, str. 102.

[117] Ibid, VII, str. 57.

[118] Ibid, V, str. 269.

[119] Moačanin, N. Turska Hrvatska, 152-179.; Moačanin, Nenad. „Osijek u turskim izvorima“, Povijesni prilozi, 16, 1997, str. 33-56.

[120] Navedimo primjerice da je Zrinski zaprijetio bihaćkom kapetanu da više ne napada i ne spaljuje njegovo područje jer će ga, u protivnom, ako mu ponovno dopadne šaka, ubiti i rasjeći na 70 komada, a potom će Evliji oderati kožu. Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 275.

[121] Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 317.

[122] Ibid, str. 303.

[123] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 424-425; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 258-262.

[124] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 419; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 258.

[125] Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 274.

[126] Ibid, str. 279.

[127] Ibidem.

[128] Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, VI, str. 281-286..

[129] Ibid, str. 247-248.

[130] Ibid, str. 277.

[131] Ibid, VI, str. 320.

[132] Ibid, V, str. 232.

[133] Ibid, str. 248.

[134] Ibid, str. 267.

[135] Ibid, VI, str. 271.

[136] Formule i izrazi kojima se Evlija ograđivao od onoga što je prenosio iz „druge ruke“ npr. su: ‘kažu, ali ja to nisam vidio’, ‘meni to nije poznato’, ‘kazuju’, „govore, ali ja nisam vidio, a laganje je zabranjeno“. Tako primjerice kad opisuje drnišku utvrdu, kaže da nije velika, no nadodaje: „laganje je zabranjeno, a ja je nisam mjerio“. Ibid, V, str. 250. O formulama kojima se Evlija služio kad je prenosio informacije od drugih ljudi vidjeti: Andrić, M. Simpozij o Evliji, 379.; Dankoff, R. An Ottoman Mentality, 188-195.

[137] Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 223.

[138] Prema Evlijinom zapisu, onoga dana kada je umro u polovici bunara bila je krv, a u polovici voda. Još i sada, prenosi Evlija, u onih tjedan dana kada je obljetnica njegove smrti voda je crvena kao krv. Vidjeti: Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 226.

[139] Ibid, VI, str. 105.

[140] Ibid, V, str. 224.

[141] Ibid, str. 252.

[142] Usporediti: Čelebi, E. Putopis, str. 202-203.; Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 255.

[143] Encyclopedia of the Ottoman Empire, str. 210.

[144] Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, V, str. 235, 264, 266.